Poštovani čitatelji!
Dobro došli na stranice Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan koje se u povodu 35. obljetnice Caritasova postojanja i djelovanja (1982. – 2017.) predstavljaju u novome ruhu s novim te izmijenjenim i upotpunjenim sadržajima.
Stranice koje čitate u prvom su redu informacija o djelovanju Caritasa hercegovačkih biskupija koje se ostvaruje kroz razne projekte i ustanove. No, želja nam je također da ove stranice čitateljima budu poticaj na karitativno djelovanje. Naime, nevolja, potreba i patnja bližnjega, svakog čovjeka, ako nije srca tvrda (usp. Ps 94,7), gane i potakne da pritekne u pomoć nevoljniku i bijedniku. Bog Stvoritelj osposobio je ljudsko srce za ljubav, ali čovjek u svojoj slobodi, odnosno zarobljenosti svoga srca, može glas Stvoriteljev prigušiti, utihnuti i posve ga suzbiti. Dakle, svaki je čovjek, a to vrijedi poglavito za kršćanina, pozvan živjeti i svjedočiti djelotvornu kršćansku ljubav.
Evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37) svojim sadržajem predstavlja svojevrstan ispit savjesti za svakoga koji se susreće s ljudskom egzistencijalnom nevoljom i potrebom, tjelesnom ili duševnom bolju te patnjom i trpljenjem onoga koji je potreban pomoći. Glavni upit toga savjesna preispitivanja glasi: »Tko je moj bližnji?«. Bez ispravna odgovora na ovo pitanje svaki pokušaj autentična življenja evanđelja bit će naš stvarni moralni podbačaj, gluma i farsa.
Tko je Samarijanac? On je jedini koji se sažalio i pristupio ranjenom i na smrt isprebijanom jadniku, nakon što su podbacili predstavnici crkvenih i civilnih struktura (svećenik i levit). Ali Samarijanac je u nacionalnom i religioznom smislu pravi »outsider«. Židovi ih nisu mogli smisliti prvenstveno zbog njihova religioznog sinkretizma, ali i nacionalne indiferentnosti, bolje reći prevrtljivosti. Isus namjerno uzima Samarijanca za primjer, jer nitko od Židova ne bi očekivao tako velikodušno djelo od Samarijanca. Ali upravo ta činjenica na još radikalniji način produbljuje temeljno pitanje ispita savjesti koje ne glasi tko je moj bližnji, nego: Kome sam ja bližnji?
Samarijanac je svaki čovjek koji će zastati kada prepozna nečiju nevolju i patnju, ali ne iz radoznalosti, nego raspoloživosti i spremnosti da mu pomogne. Samarijanski postupa pojedinac i onda kada je iskreno osjetljiv na nevolju potrebnika, kada pokaže suosjećanje. Dakle, nije riječ o sažaljenju, koje može drugoga povrijediti, nego o osjećajnosti srca za nevolju i trpljenje drugoga. Samarijanac je u konačnici onaj tko je učinkovit, tko konkretno i djelotvorno pomaže i pri tome ne žali ni sebe, ni vlastitih materijalnih dobara. On jednostavno dariva sebe i sve svoje, iskreno i djelotvorno sebedarje.
Svi smo, naime, pozvani u službu milosrdnog Samarijanca. To posebice vrijedi za djelatnike Caritasa. Sukladno našem znanju i profesionalnom zanimanju naša će pomoć biti manje ili više učinkovita i korisna za onoga koji trpi pogođen nekom vrstom duševne ili tjelesne nevolje. Ali jedno nipošto ne bismo smjeli: zaobići ga i ostaviti sama u njegovoj potrebi, nevolji i patnji.
U Kristovu programu Kraljevstva Božjega uključen je čovjek u potrebi i nevolji, onaj koji trpi i pati u duši i tijelu: Bijah gladan i dadoste mi jesti, bijah žedan i napojiste me, bijah gol i ogrnuste me, bolestan i utamničen i pohodiste me … (usp. Mt 25,31-45). Raznovrsni su doista uzroci i oblici ljudske nevolje i patnje koja se zna nadviti nad čovjeka. Govoreći o ljudskom trpljenju sv. Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Spasonosno trpljenje – Salvifici doloris (SD) ističe kako se sučelice trpljenju pojavljuje djelotvorna ljubav: »Svijet ljudskoga trpljenja neprekidno, da tako kažemo, doziva jedan drugi svijet : svijet ljudske ljubavi.« (SD, br. 29).
Ljubav je svjetlo koje svojim sjajem razbija tamu ljudske sebičnosti, nepravde, siromaštva, nemira, bolesti, patnje, napuštenosti, samoće…Ljubav ohrabruje, ispunja mirom i radošću, ona nadahnjuje i osposobljuje za život i djelovanje. Unatoč sebičnosti, nepravdi, mržnji, đavolskoj i ljudskoj, konkretna, djelotvorna ljubav je moguća, jer smo stvoreni na sliku Božju. »Živjeti ljubav i tako omogućiti da Božje svjetlo uđe u svijet« (Benedikt XVI., Deus Caritas est, br. 39), to je poziv kojeg božanski učitelj Krist Gospodin upućuje svakom kršćaninu kako bi u svijetu zavladala »civilizacija ljubavi«.
Poglavito djelatnici Caritasa na taj poziv trebaju odgovoriti posvemašnjom raspoloživošću svoga uma i srca!
Dobro došli na stranice Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan koje se u povodu 35. obljetnice Caritasova postojanja i djelovanja (1982. – 2017.) predstavljaju u novome ruhu s novim te izmijenjenim i upotpunjenim sadržajima.
Stranice koje čitate u prvom su redu informacija o djelovanju Caritasa hercegovačkih biskupija koje se ostvaruje kroz razne projekte i ustanove. No, želja nam je također da ove stranice čitateljima budu poticaj na karitativno djelovanje. Naime, nevolja, potreba i patnja bližnjega, svakog čovjeka, ako nije srca tvrda (usp. Ps 94,7), gane i potakne da pritekne u pomoć nevoljniku i bijedniku. Bog Stvoritelj osposobio je ljudsko srce za ljubav, ali čovjek u svojoj slobodi, odnosno zarobljenosti svoga srca, može glas Stvoriteljev prigušiti, utihnuti i posve ga suzbiti. Dakle, svaki je čovjek, a to vrijedi poglavito za kršćanina, pozvan živjeti i svjedočiti djelotvornu kršćansku ljubav.
Evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37) svojim sadržajem predstavlja svojevrstan ispit savjesti za svakoga koji se susreće s ljudskom egzistencijalnom nevoljom i potrebom, tjelesnom ili duševnom bolju te patnjom i trpljenjem onoga koji je potreban pomoći. Glavni upit toga savjesna preispitivanja glasi: »Tko je moj bližnji?«. Bez ispravna odgovora na ovo pitanje svaki pokušaj autentična življenja evanđelja bit će naš stvarni moralni podbačaj, gluma i farsa.
Tko je Samarijanac? On je jedini koji se sažalio i pristupio ranjenom i na smrt isprebijanom jadniku, nakon što su podbacili predstavnici crkvenih i civilnih struktura (svećenik i levit). Ali Samarijanac je u nacionalnom i religioznom smislu pravi »outsider«. Židovi ih nisu mogli smisliti prvenstveno zbog njihova religioznog sinkretizma, ali i nacionalne indiferentnosti, bolje reći prevrtljivosti. Isus namjerno uzima Samarijanca za primjer, jer nitko od Židova ne bi očekivao tako velikodušno djelo od Samarijanca. Ali upravo ta činjenica na još radikalniji način produbljuje temeljno pitanje ispita savjesti koje ne glasi tko je moj bližnji, nego: Kome sam ja bližnji?
Samarijanac je svaki čovjek koji će zastati kada prepozna nečiju nevolju i patnju, ali ne iz radoznalosti, nego raspoloživosti i spremnosti da mu pomogne. Samarijanski postupa pojedinac i onda kada je iskreno osjetljiv na nevolju potrebnika, kada pokaže suosjećanje. Dakle, nije riječ o sažaljenju, koje može drugoga povrijediti, nego o osjećajnosti srca za nevolju i trpljenje drugoga. Samarijanac je u konačnici onaj tko je učinkovit, tko konkretno i djelotvorno pomaže i pri tome ne žali ni sebe, ni vlastitih materijalnih dobara. On jednostavno dariva sebe i sve svoje, iskreno i djelotvorno sebedarje.
Svi smo, naime, pozvani u službu milosrdnog Samarijanca. To posebice vrijedi za djelatnike Caritasa. Sukladno našem znanju i profesionalnom zanimanju naša će pomoć biti manje ili više učinkovita i korisna za onoga koji trpi pogođen nekom vrstom duševne ili tjelesne nevolje. Ali jedno nipošto ne bismo smjeli: zaobići ga i ostaviti sama u njegovoj potrebi, nevolji i patnji.
U Kristovu programu Kraljevstva Božjega uključen je čovjek u potrebi i nevolji, onaj koji trpi i pati u duši i tijelu: Bijah gladan i dadoste mi jesti, bijah žedan i napojiste me, bijah gol i ogrnuste me, bolestan i utamničen i pohodiste me … (usp. Mt 25,31-45). Raznovrsni su doista uzroci i oblici ljudske nevolje i patnje koja se zna nadviti nad čovjeka. Govoreći o ljudskom trpljenju sv. Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Spasonosno trpljenje – Salvifici doloris (SD) ističe kako se sučelice trpljenju pojavljuje djelotvorna ljubav: »Svijet ljudskoga trpljenja neprekidno, da tako kažemo, doziva jedan drugi svijet : svijet ljudske ljubavi.« (SD, br. 29).
Ljubav je svjetlo koje svojim sjajem razbija tamu ljudske sebičnosti, nepravde, siromaštva, nemira, bolesti, patnje, napuštenosti, samoće…Ljubav ohrabruje, ispunja mirom i radošću, ona nadahnjuje i osposobljuje za život i djelovanje. Unatoč sebičnosti, nepravdi, mržnji, đavolskoj i ljudskoj, konkretna, djelotvorna ljubav je moguća, jer smo stvoreni na sliku Božju. »Živjeti ljubav i tako omogućiti da Božje svjetlo uđe u svijet« (Benedikt XVI., Deus Caritas est, br. 39), to je poziv kojeg božanski učitelj Krist Gospodin upućuje svakom kršćaninu kako bi u svijetu zavladala »civilizacija ljubavi«.
Poglavito djelatnici Caritasa na taj poziv trebaju odgovoriti posvemašnjom raspoloživošću svoga uma i srca!
HTML