U župnoj crkvi sv. Mihovila u Drinovcima u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, na Treću korizmenu nedjelju 15. ožujka slavljeno je središnje euharistijsko slavlje korizmene akcije Hrvatskog Caritasa „Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“. Euharistijskom slavlju predsjedao je i propovijedao biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić.

Misno slavlje u Drinovcima okupilo je i djelatnike svih Caritasa u Bosni i Hercegovini.

Na početku mise biskup Perić je izvijestio kako predsjednik Hrvatskoga Caritasa varaždinski biskup Bože Radoš, koji je trebao propovijedati na toj misi, zbog novonastalih okolnosti vezanih uz pandemiju koronavirusa nije u mogućnosti sudjelovati.

Svi smo isprepadani strašnim virusom, no postoji jedan još strašniji virus koji napada našu dušu i naše spasenje a to je grijeh protiv Boga i to je ono što je najopasnije i najsmrtonosnije, rekao je biskup Perić. Ali protiv toga virusa ima lijeka a to je sveta ispovijed, sakrament pomirenja, kajanje u ispovijedi i nakon ispovijedi, kajanje što sam Boga uvrijedio i bližnjega uvrijedio. Kaže Isus da moramo i drugoga ljubiti kao sebe samoga. Upravo zbog toga na ovu nedjelju solidarnosti želimo pomoći braći na području cijele naše biskupske konferencije prikupljanjem priloga, također po našim uredima. Pomoć je namijenjena onim župama, a prošle godine ih je bilo 94, koje imaju ispod 200 vjernika, a možda se taj njihov broj do sada i povećao.

Prikupljena milostinja i drugi pristigli darovi tijekom Treće korizmene nedjelje u svim župnim zajednicama u Republici Hrvatskoj namijenjeni su kao potpora Crkvi i ljudima u Bosni i Hercegovini preko projekata Caritasa u BiH: hospicij za stare, nemoćne i umiruće, rehabilitacija djece s posebnim potrebama, kućna njega starih i nemoćnih, pučke kuhinje, katolički vrtići, rehabilitacija osoba s posebnim potrebama, ali i strukturama i ustanovama Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini koje te projekte omogućuju i provode.

U homiliji na misi biskup Perić je tumačio Isusov susret sa Samarijankom kod Jakovljeva zdenca.

Sjedi Isus žedan na Jakovljevu zdencu, a poslao učenike u grad da kupe malo kruha i sira. On se zaustavio na bunaru očekujući ne bi li se namjerila koja vodarica da mu zahvati malo vode. Ne zna se je li Isus žedniji ili gladniji. Uto primijeti jednu ženu, s kantom u ruci, ide ravno na bunar.

Misli se Isus: Bože mili, bi li bilo uputno u ove zaiskati i vode? – Kako ne, ta zato je na svijet došao – radi te i takvih i njihova spasenja. Ali ako mu ne dadne vode? Pa naviknuo je on na svakakve ljudske odgovore, neodgovore, prigovore i zlogovore.

Sjedi Isus na bunarskom zidu, zauzeo je takav položaj da ga je žena mogla mimo pozdraviti, ali ga je mogla i još mirnije mimoići bez ijedne riječi. Isus se redovito tako postavlja prema ljudima: tko hoće, može mu prići, a tko ne želi, može ga proći. Tko ga želi slušati, ima što čuti; tko ga ne želi slušati, Isus mu dovoljno – šuti.

Isus je otvoren, ali nenametljiv. Ljudska slobodo, javi se!

Došla ona – ni očima mîga, ni rukama znâka. Prepoznala Isusa kao Židova. I okrenula glavu od njega. Nije htjela izustiti ni obična pozdrava: Putniče, šalom! Židovi i Samarijanci ne pozdravljaju se već četiri puna stoljeća! Razlog? Samarijanci se ženili pogankama, a Židovi nisu. Očuvali čistokrvnost. Čak kada su počeli graditi razrušeni hram, oko 450. prije Krista, došli im Samarijanci pomoći, donijeli vreće zlata. Židovi im rekoše: Vi ste izdali židovsku krv, vi niste dostojni dati svoj prilog za hram, ne prihvaćamo vašu ruku, gubite nam se s očiju. Od tada traje ta svađa i mržnja.

Kad najednom Isus otvori usta. Ljubazno zamoli Samarijanku da mu dadne malo vode. Očito je bio žedan, ali ne samo tjelesnom žedu, nego mnogo više željan dati ženi vječne vode. Isus pronalazi zgodu da zapodjene razgovor: stavlja ženu u priliku da usluži nepoznata i umorna putnika i da mu pokaže svoju spremnost da učini „nešto lijepo za drugoga“. Žena nije razumjela Isusovu ponudu, nego mu je, držeći uže u ruci i prezirno ga gledajući, izvukla stare rane i odbrusila: kako ti, Židov – Čifut, tražiš vode od mene Samarijanske? Ta znaš li da mi ne zborimo s vama židovima.
Isus želi prekinuti stoljetnu zategnutost, a žena želi produžiti mržnju.
Isus kani otvoriti novu epohu razgovora, susreta a žena uronila u vjekovnu tradiciju šovinizma i prijezira prema svemu što je židovsko. Isus se ne obazire na ljudske običaje podržavanja nerazgovora. On je došao ljude pomiriti i rane ozdraviti, a ne raspirivati mržnju.

Jesmo li mi daleko od Isusova držanja?, zapitao se biskup Perić. Ne znamo prekinuti neke napetosti za koje nismo čak ni krivi. Dosta bi bilo pristupiti s kakvim neusiljenim pitanjem, zamoliti koju uslugu. Ne učimo ništa od Gospodina. Učiteljicom smatramo Samarijanku s njezinim raspucalim bunarima koji ne mogu držati vode, a po strani ostavljamo Učiteljeve zdence i kladence vječne i nepresušne.

Isus poručuje Samarijanki da joj može dati bolju, živu vodu. Znamo što je Isus mislio pod „živom vodom“, koja čisti od iskonskoga i svakoga drugog grijeha i život daje krštenju.

„Tko pije ovu vodu neće ožednjeti nikada, štoviše, postat će mu izvorom vode koja struji u život vječni.“

U nastavku tumačenja Evanđelja o Isusovu susretu sa Samarijanskom biskup Perić istaknuo je kako je Isus razotkrio svu ženinu dušu i stavlja je pred njezine oči. Ona se uozbiljila, sve njezine preljubničke naslade učiniše joj se kao gorka suza pred ovom ranom savjesti.
Žena je potom prešla sa zemaljskih pitanja na vjerske probleme: naši su se očevi klanjali na ovom brdu… gdje se treba, zapravo, klanjati?
Isus traži vjeru, Isus se dao na tumačenje, komu, gdje i kada se treba klanjati. Iskoristio je priliku da progovori koju o svome Ocu. Vjeruj mi, ženo, došao je čas, evo ga! Isus je uspostavio kontakt preko vode preko vjere.

Kada se Isus Samarijanki predstavio kao Krist ona je, sva izvan sebe, ostavila krčag i pošla u grad. Samarijanci povjerovaše na ženinu riječ, ali mnogo više na Spasiteljevu riječ kad su ga vidjeli i čuli.

Isus razgovara sa Samarijankom, pa je kuša, traži od nje malo vode, pa joj nudi božansku vodu, pa joj se predstavlja: ja sam, ja koji s tobom govorim! Vjeruj mi, dušo, ništa se ne boj! Samo priznaj, pokaj se, sve ti se prašta. Prašta ti se ne samo pet nego pedeset pet puta pet grijeha. Sve! Bog je samo milosrđe! Treba preda nj stupiti i pokloniti mu se! I obratiti se! On je Spasitelj!, istaknuo je na kraju homilije biskup Perić.

Ovo euharistijsko slavlje vrhunac bilo je Tjedna solidarnosti koju Crkva u Republici Hrvatskoj, kroz akciju koju je povjerila Hrvatskom Caritasu, već 14. godinu zaredom organizira i provodi u suradnji s Caritasom Bosne i Hercegovine.

Cilj ove akcije je duhovno povezivanje Hrvata, te pomoći najpotrebnijima i najugroženijima kroz projekte svih Caritasa u Bosni i Hercegovini: Caritas Bosne i Hercegovine, Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan i Caritasa biskupije Banja Luka.

Tijekom ovogodišnje akcije, od 9. do 15. ožujka, u svima župnim zajednicama diljem Republike Hrvatske, pod ovogodišnjim geslom „Da ne ohladi ljubav mnogih“ (usp. Mt 24,12), zajedno se molilo i na razne načine darivalo za pomoć najpotrebnijima u Bosni i Hercegovini kroz projekte Caritasa u Bosni i Hercegovini.

Na kraju svete Mise, don Željko Majić, ravnatelj Caritasa hercegovačkih biskupija zahvalio je biskupu Ratku koji je predsjedao i propovijedao na Misi, ravnateljima Caritasa BiH Tomi Kneževiću i Caritasa Banjaluka mons. Milenku Aničiću na dolasku, te domaćinima župniku fra Josipu Mioču i župnom vikaru fra Velimiru Bagariću na organizaciji i gostoprimstvu. Na misi su sudjelovali i fra Branimir Musa i don Krešo Panžić. Misno slavlje svojim pjevanjem su uzveličali članovi župnog zbora sv. Mihovil, a veliki dio posla u pripremi ovog događaja odradili su članovi Udruge Misericordia koje je don Željko također pozdravio i zahvalio im. Na kraju svoga obraćanja don Željko je riječi zahvale uputio Hrvatskom Caritasu koji već 14 godina organizira akciju Tjedan solidarnosti izrazivši žaljenje što njezin predsjednik mons. Bože Radoš, biskup varaždinski i ravnatelj mons. Fabijan Svalina nisu mogli nazočiti ovoj proslavi.